Kvartovske priče – pogled iznutra

  • virtualna izložba

Autor: Kristian Strukić, viši kustos
Dizajn plakata: Igor Kuduz – KB5
Priprema online sadržaja: Branimir Tomić

Ova virtualna izložba podsjeća nas na važan dio projekta Zagrebački kvartovi koji je nakon zamišljenog dvanaestogodišnjeg ciklusa završio tijekom ljeta 2021. godine, a to su Kvartovske priče – audiozapisi sjećanja na zagrebačku svakodnevicu druge polovine 20. stoljeća, ali i ranije.

Riječ je o istraživanju usmene povijesti (engl. oral history) Muzeja grada Zagreba unutar kojega je prikupljeno stotinjak sjećanja, s više od pedeset sati snimljenog sadržaja. Za potrebe virtualne izložbe napravili smo izbor kraćih segmenata nekoliko desetaka priča.

Prva Kvartovska priča snimljena je 2009. Bilo je to sjećanje Slavka Cvetnića, jednog od prvih doseljenika u Novi Zagreb početkom 1960-ih.

Nakon toga uslijedilo je snimanje i drugih priča, a tijekom terenskog dijela istraživanja za studijske izložbe o Trešnjevci i Trnju uličnom izložbom A koje su vaše kvartovske priče? postavljene početkom 2017. istaknuli smo važnost tog segmenta za Projekt.

Segmenti snimljenih sjećanja mogli su se poslušati ili pročitati na studijskim izložbama Projekta ili u popratnim publikacijama, a na prijedlog Radija Sljeme (novinarka Doroteja Brljak) radi promocije Projekta bila su emitirana i na spomenutom radiju tijekom četiri sezone (jesen 2017. – proljeće 2021.).

Snimljeno je stotinjak sjećanja iz velikog broja zagrebačkih kvartova: od Podsuseda na zapadu, do Novog Retkovca na istoku, od Gračana i Šestina na sjeveru do Trnskog na jugu.

Kristian Strukić

Željezničarska kolonija u Maksimiru stambeno je naselje smješteno između maksimirskog stadiona i Maksimirske ceste te željezničke pruge. Nastaje u drugoj polovini 1920-ih godina na tada još neizgrađenom prostoru istočne zagrebačke periferije. Izgradnju je financirala Direkcija državnih željeznica, a kuće su uglavnom koncipirane u nizu s vrtovima.

Od predviđenih javnih objekata istodobno s Kolonijom izgrađeni su samo Konzum i dominikanski samostan s kapelicom, otvoren 1927. godine, koji se nalaze na Kažotićevu trgu. Uz samostan je 1971. godine izgrađena i crkva Kraljice Svete Krunice.

Škola arhitekta Ivana Zemljaka izgrađena je 1932. godine sjeverno od Kolonije.

Na Zoričićevu trgu bila je i kuća obitelji Vovk koja u Koloniju dolazi 1929. godine. Boris Vovk, rođen 1933. godine i čiji je otac radio na željeznici, prisjeća se Kolonije tijekom svog odrastanja.

Marlisa Fašaić prisjeća se brojnih obiteljskih priča o staroj restauraciji u parku Maksimiru, lijevo nakon ulaza u park, koju je u prošlosti vodila njezina obitelj, točnije njezini prateta i pratetak Ludovika i Marijan Šarić. Priče koje joj je pričala njezina mama Nada Peternell sjećanje je na restauraciju koju je obitelj Šarić vodila od 1925. do početka 1940-ih. Budući da je park Maksimir bio popularno izletište Zagrepčana, restauracija Maksimir ili Kod Šarića bila je omiljeno mjesto druženja uz domaće specijalitete. Za kuhinju je bila zadužena prabaka Marlise Fašaić, Domizela Zahinkiewich, sestra Ludovike Šarić. Bio je to lijep i dobro organiziran obiteljski posao.

Između Križne ceste na zapadu i Avenije Marina Držića na istoku te Slavonske avenije i rijeke Save nalazi se naselje Savica (čiji naziv potječe od savskog rukavca).

Izgradnjom stambenih zgrada od 1950-ih, a posebno stambenom izgradnjom od 1970-ih, postupno je taj naziv zamijenio naziv Kruge, kako su prema nekadašnjoj glavnoj ulici u naselju stanovnici prozvali taj dio.

Đurđica Vujčić, rođena 1929., čija sjećanja sežu otprije Drugog svjetskog rata, pamti Trnje kao pitomo naselje te se prisjeća koliko su njegovi stanovnici bili vezani uz Savu.

Izlijevanje Save iz korita potkraj listopada 1964. jedna je od najvećih prirodnih katastrofa koje su pogodile Zagreb. Rijeka je naglo nabujala zbog nezadovoljavajuće kvalitete nasipa i odvodnih kanala prekinuvši život kakav su dotad poznavali stanovnici grada.

Utopilo se 17 osoba, a 40 000 ljudi moralo je napustiti svoje domove.

Nakon poplave Komisija za procjenu štete crvenim je križevima označavala kuće za rušenje, a njihovi vlasnici trebali su dobiti zamjenske stanove. Dio Zagrepčana, njih oko 10 000, bio je smješten u improvizirana prihvatilišta poput škola i domova, a izgradnjom montažnih kuća željelo se u što kraćem roku riješiti problem građana s ugroženih područja, uglavnom stanovnika Trešnjevke i Trnja.

Milica Kušanić početkom 1960-ih doselila se na Horvaćansku cestu te se prisjeća poplave.

Naselje Trnsko nalazi se u današnjoj gradskoj četvrti Novi Zagreb zapad, istočno od željezničke pruge Zagreb – Sisak, južno od Avenije Dubrovnik, između naselja Trokut i Siget.

Izgradnja je prema urbanističkom planu arhitekata Zdenka Kolacija, Mirka Maretića i Josipa Uhlika započela na prijelazu iz 1959. na 1960. godinu. Usporedno sa stambenom izgradnjom, koja je trajala do 1966., dolazi do naseljavanja znatnijeg broja ljudi.

Većina zgrada tipizirani su objekti tipa Bartolić, zatim tu je i nekoliko objekata tipa Tučkorić, a 1966. grade se neboderi arhitekta Slavka Jelineka. Tipizirani projekti primjenjivani su uz manje varijacije diljem grada. Njihova zadaća bila je rješavati stambeno pitanje velikog broja ljudi vodeći računa o ekonomičnosti.

Slavko Cvetnić, koji se doselio u Trnsko 10. listopada 1962., prisjeća se doseljavanja.

Josip Šolin dolazi na Trnje, točnije u Miramarsku ulicu, 1952. godine i tada kreće njegovo osmogodišnje školovanje na Krugama. Tamo je živio kao podstanar četrnaest godina.

Miramarska cesta započinje kao nastavak Kumičićeve ulice u Donjem gradu, a povezuje Ulicu Antuna Mihanovića preko Ulice grada Vukovara sa Slavonskom avenijom.

Ime je dobila po gostionici Miramare koju je početkom 20. stoljeća njezin vlasnik nazvao prema istoimenom ljetnikovcu Maksimilijana Habsburgovca u Trstu.

Jedan od stanovnika zagrebačke Dubrave jest Josip Malogorski, a njegova najdraža sjećanja vezana su uz Nogometni klub Dinamo, čiji je član još od 1954., a učlanio se prvom plaćom koju je zaradio kao šegrt. Tako je postao ponosni vlasnik tamnoplave iskaznice sa zlatnim grbom kluba. Iste godine Dinamo je osvojio naslov prvaka Jugoslavije.

Željko Korša, rođen 1948. godine, djetinjstvo je proveo na Sveticama. Njegov frtalj, uz Ulicu Donje Svetice, čine uličice uz tramvajsku prugu – Dugoselska, Hrebinečka, Lonjička, Negovečka i Lipnička.

Svetice su smještene uz istoimenu ulicu između Maksimirske ceste i Branimirove ulice te uz njezin južni produžetak pod imenom Donje Svetice, koje se nastavljaju do Heinzelove ulice.

Josip Justinić, rođen 1948., iz svoga djetinjstva na Trešnjevki pamti, među ostalim, život u gradskim kućama, zanimljive stanare i podstanare.

Živio je u gradskim kućama na raskrižju današnje Ozaljske i Selske ceste, zatim na uglu Zagorske ulice i Selske ceste, jedne od najstarijih trešnjevačkih prometnica. Uz Selsku cestu u 20. stoljeću građena su prva trešnjevačka planska susjedstva.

Srednjaci su naselje smješteno između Zagrebačke avenije i Horvaćanske ceste te između Selske ceste i potoka Črnomerca. Uz obiteljske kuće u sjevernom dijelu, koje su bile dio Vurovčice, od sredine 1960-ih počinje izgradnja stambenih zgrada i nebodera – a dominiraju četiri nebodera u Ulici braće Domany koja su većim dijelom izgrađena 1970-ih.

Milka Kivela rođena je 1954. i prve godine svoga života provela je na Trnju, odakle odlazi na Srednjake, gdje je živjela od kraja 1960-ih do kraja 1980-ih.

Pongračevo naselje smješteno je na zemljištu koje je do kraja 1920-ih bilo u vlasništvu obitelji Pongratz, podrijetlom iz Štajerske, koja ga je prodala gradu Zagrebu. Ondje je gradska uprava gradila naselja za zaposlenike gradskih poduzeća, a od druge polovine 1920-ih tu se doseljavaju i Istrani. Riječ je o naselju koje okvirno možemo smjestiti između potoka Črnomerca na zapadu, Selske ceste na istoku te Ozaljske ulice na jugu i Ciglenice na sjeveru.

Nada Mihaljev govori o svojim roditeljima Petru Friganu i Magdaleni Majačić koji su u potrazi za lakšim životom došli sa sela u Zagreb, gdje su 1930-ih stanovali u unajmljenom stanu u Pazinskoj ulici 2 na Pongračevu na Trešnjevci da bi kasnije sagradili svoju prvu kuću u današnjoj Stubičkoj ulici u istom kvartu. Petar Frigan završio je mesarski zanat, a Magdalena Majačić je u početku radila kao služavka bogatim obiteljima.

   Nove priče uskoro…

Muzej grada Zagreba
Opatička 20

Kontakt

+385 1 4851 361
atoric@mgz.hr

Top