Kvartovske priče – pogled iznutra

  • virtualna izložba

Autor: Kristian Strukić, viši kustos
Dizajn plakata: Igor Kuduz – KB5
Priprema online sadržaja: Branimir Tomić
Godina objave: 2021.

Ova virtualna izložba podsjeća nas na važan dio projekta Zagrebački kvartovi koji je nakon zamišljenog dvanaestogodišnjeg ciklusa završio 2021. godine, a to su Kvartovske priče – audiozapisi sjećanja na zagrebačku svakodnevicu druge polovine 20. stoljeća, ali i ranije.

Riječ je o istraživanju usmene povijesti (engl. oral history) Muzeja grada Zagreba unutar kojega je prikupljeno stotinjak sjećanja, s više od pedeset sati snimljenog sadržaja. Za potrebe virtualne izložbe napravili smo izbor kraćih segmenata nekoliko desetaka priča.

Prva Kvartovska priča snimljena je 2009. Bilo je to sjećanje Slavka Cvetnića, jednog od prvih doseljenika u Novi Zagreb početkom 1960-ih.

Nakon toga uslijedilo je snimanje i drugih priča, a tijekom terenskog dijela istraživanja za studijske izložbe o Trešnjevci i Trnju uličnom izložbom A koje su vaše kvartovske priče? postavljene početkom 2017. istaknuli smo važnost tog segmenta za Projekt.

Segmenti snimljenih sjećanja mogli su se poslušati ili pročitati na studijskim izložbama Projekta ili u popratnim publikacijama, a na prijedlog Radija Sljeme (novinarka Doroteja Brljak) radi promocije Projekta bila su emitirana i na spomenutom radiju tijekom četiri sezone (jesen 2017. – proljeće 2021.).

Snimljeno je stotinjak sjećanja iz velikog broja zagrebačkih kvartova: od Podsuseda na zapadu, do Novog Retkovca na istoku, od Gračana i Šestina na sjeveru do Trnskog na jugu.

Kristian Strukić

Željezničarska kolonija u Maksimiru stambeno je naselje smješteno između maksimirskog stadiona i Maksimirske ceste te željezničke pruge. Nastaje u drugoj polovini 1920-ih godina na tada još neizgrađenom prostoru istočne zagrebačke periferije. Izgradnju je financirala Direkcija državnih željeznica, a kuće su uglavnom koncipirane u nizu s vrtovima.

Od predviđenih javnih objekata istodobno s Kolonijom izgrađeni su samo Konzum i dominikanski samostan s kapelicom, otvoren 1927. godine, koji se nalaze na Kažotićevu trgu. Uz samostan je 1971. godine izgrađena i crkva Kraljice Svete Krunice.

Škola arhitekta Ivana Zemljaka izgrađena je 1932. godine sjeverno od Kolonije.

Na Zoričićevu trgu bila je i kuća obitelji Vovk koja u Koloniju dolazi 1929. godine. Boris Vovk, rođen 1933. godine i čiji je otac radio na željeznici, prisjeća se Kolonije tijekom svog odrastanja.

Marlisa Fašaić prisjeća se brojnih obiteljskih priča o staroj restauraciji u parku Maksimiru, lijevo nakon ulaza u park, koju je u prošlosti vodila njezina obitelj, točnije njezini prateta i pratetak Ludovika i Marijan Šarić. Priče koje joj je pričala njezina mama Nada Peternell sjećanje je na restauraciju koju je obitelj Šarić vodila od 1925. do početka 1940-ih. Budući da je park Maksimir bio popularno izletište Zagrepčana, restauracija Maksimir ili Kod Šarića bila je omiljeno mjesto druženja uz domaće specijalitete. Za kuhinju je bila zadužena prabaka Marlise Fašaić, Domizela Zahinkiewich, sestra Ludovike Šarić. Bio je to lijep i dobro organiziran obiteljski posao.

Između Križne ceste na zapadu i Avenije Marina Držića na istoku te Slavonske avenije i rijeke Save nalazi se naselje Savica (čiji naziv potječe od savskog rukavca).

Izgradnjom stambenih zgrada od 1950-ih, a posebno stambenom izgradnjom od 1970-ih, postupno je taj naziv zamijenio naziv Kruge, kako su prema nekadašnjoj glavnoj ulici u naselju stanovnici prozvali taj dio.

Đurđica Vujčić, rođena 1929., čija sjećanja sežu otprije Drugog svjetskog rata, pamti Trnje kao pitomo naselje te se prisjeća koliko su njegovi stanovnici bili vezani uz Savu.

Izlijevanje Save iz korita potkraj listopada 1964. jedna je od najvećih prirodnih katastrofa koje su pogodile Zagreb. Rijeka je naglo nabujala zbog nezadovoljavajuće kvalitete nasipa i odvodnih kanala prekinuvši život kakav su dotad poznavali stanovnici grada.

Utopilo se 17 osoba, a 40 000 ljudi moralo je napustiti svoje domove.

Nakon poplave Komisija za procjenu štete crvenim je križevima označavala kuće za rušenje, a njihovi vlasnici trebali su dobiti zamjenske stanove. Dio Zagrepčana, njih oko 10 000, bio je smješten u improvizirana prihvatilišta poput škola i domova, a izgradnjom montažnih kuća željelo se u što kraćem roku riješiti problem građana s ugroženih područja, uglavnom stanovnika Trešnjevke i Trnja.

No nepogoda 1964. bila je poticaj za izgradnju učinkovitog sustava obrane od poplava šireg zagrebačkog područja.

Milica Kušanić početkom 1960-ih doselila se na Horvaćansku cestu te se prisjeća poplave.

Naselje Trnsko nalazi se u današnjoj gradskoj četvrti Novi Zagreb zapad, istočno od željezničke pruge Zagreb – Sisak, južno od Avenije Dubrovnik, između naselja Trokut i Siget.

Izgradnja je prema urbanističkom planu arhitekata Zdenka Kolacija, Mirka Maretića i Josipa Uhlika započela na prijelazu iz 1959. na 1960. godinu. Usporedno sa stambenom izgradnjom, koja je trajala do 1966., dolazi do naseljavanja znatnijeg broja ljudi.

Većina zgrada tipizirani su objekti tipa Bartolić, zatim tu je i nekoliko objekata tipa Tučkorić, a 1966. grade se neboderi arhitekta Slavka Jelineka. Tipizirani projekti primjenjivani su uz manje varijacije diljem grada. Njihova zadaća bila je rješavati stambeno pitanje velikog broja ljudi vodeći računa o ekonomičnosti.

Slavko Cvetnić, koji se doselio u Trnsko 10. listopada 1962., prisjeća se doseljavanja.

Josip Šolin dolazi na Trnje, točnije u Miramarsku ulicu, 1952. godine i tada kreće njegovo osmogodišnje školovanje na Krugama. Tamo je živio kao podstanar četrnaest godina.

Miramarska cesta započinje kao nastavak Kumičićeve ulice u Donjem gradu, a povezuje Ulicu Antuna Mihanovića preko Ulice grada Vukovara sa Slavonskom avenijom.

Ime je dobila po gostionici Miramare koju je početkom 20. stoljeća njezin vlasnik nazvao prema istoimenom ljetnikovcu Maksimilijana Habsburgovca u Trstu.

Jedan od stanovnika zagrebačke Dubrave jest Josip Malogorski, a njegova najdraža sjećanja vezana su uz Nogometni klub Dinamo, čiji je član još od 1954., a učlanio se prvom plaćom koju je zaradio kao šegrt. Tako je postao ponosni vlasnik tamnoplave iskaznice sa zlatnim grbom kluba. Iste godine Dinamo je osvojio naslov prvaka Jugoslavije.

Željko Korša, rođen 1948. godine, djetinjstvo je proveo na Sveticama. Njegov frtalj, uz Ulicu Donje Svetice, čine uličice uz tramvajsku prugu – Dugoselska, Hrebinečka, Lonjička, Negovečka i Lipnička.

Svetice su smještene uz istoimenu ulicu između Maksimirske ceste i Branimirove ulice te uz njezin južni produžetak pod imenom Donje Svetice, koje se nastavljaju do Heinzelove ulice.

Srednjaci su naselje smješteno između Zagrebačke avenije i Horvaćanske ceste te između Selske ceste i potoka Črnomerca. Uz obiteljske kuće u sjevernom dijelu, koje su bile dio Vurovčice, od sredine 1960-ih počinje izgradnja stambenih zgrada i nebodera – a dominiraju četiri nebodera u Ulici braće Domany koja su većim dijelom izgrađena 1970-ih.

Milka Kivela rođena je 1954. i prve godine svoga života provela je na Trnju, odakle odlazi na Srednjake, gdje je živjela od kraja 1960-ih do kraja 1980-ih.

Josip Justinić, rođen 1948., iz svoga djetinjstva na Trešnjevki pamti, među ostalim, život u gradskim kućama, zanimljive stanare i podstanare.

Živio je u gradskim kućama na raskrižju današnje Ozaljske i Selske ceste, zatim na uglu Zagorske ulice i Selske ceste, jedne od najstarijih trešnjevačkih prometnica. Uz Selsku cestu u 20. stoljeću građena su prva trešnjevačka planska susjedstva.

Pongračevo naselje smješteno je na zemljištu koje je do kraja 1920-ih bilo u vlasništvu obitelji Pongratz, podrijetlom iz Štajerske, koja ga je prodala gradu Zagrebu. Ondje je gradska uprava gradila naselja za zaposlenike gradskih poduzeća, a od druge polovine 1920-ih tu se doseljavaju i Istrani. Riječ je o naselju koje okvirno možemo smjestiti između potoka Črnomerca na zapadu, Selske ceste na istoku te Ozaljske ulice na jugu i Ciglenice na sjeveru.

Nada Mihaljev govori o svojim roditeljima Petru Friganu i Magdaleni Majačić koji su u potrazi za lakšim životom došli sa sela u Zagreb, gdje su 1930-ih stanovali u unajmljenom stanu u Pazinskoj ulici 2 na Pongračevu na Trešnjevci da bi kasnije sagradili svoju prvu kuću u današnjoj Stubičkoj ulici u istom kvartu. Petar Frigan završio je mesarski zanat, a Magdalena Majačić je u početku radila kao služavka bogatim obiteljima.

Zdenka Vukman, rođena u Trnju, priča nam o djetinjstvu na Trnjanskom nasipu. Obitelji su živjele u kućama s dvorištima i vrtovima, a kvart se uglavnom smatrao radničkim.

Miran život prekinula je poplava 1964. U nizu svjedočanstava onih koji su više ili manje bili pogođeni poplavom od nje doznajemo kako zaista izgleda u trenu ostati bez svega.

Tvornica Ericsson Nikola Tesla započela je s radom krajem 1948. kao državno Servisno poduzeće za montažu i održavanje telegrafskih i telefonskih uređaja. Isprva je djelatnost obuhvaćala popravak, održavanje i instalaciju spomenutih uređaja, da bi prenamjenom i preimenovanjem u Tvornicu telefonskih uređaja Nikola Tesla 1949. započela proizvodnja sa 113 radnika u prostorima nekadašnjeg Telefon – servisa u Palmotićevoj ulici 82. Krajem 1953. Nikola Tesla seli proizvodnju na Trešnjevku u novi industrijski kompleks u Krapinskoj ulici. Tijekom 1973. u tvornicu, koja je do kraja 1970-ih imala 5200 djelatnika, dolazi Jela Perak.

Jela Perak tada je živjela u naselju Rudeš smještenom u jugozapadnom dijelu današnje gradske četvrti Trešnjevka – sjever.

Martinovka je danas dio gradske četvrti Trnje, smještena između željezničke pruge, odnosno Koturaške ceste na sjeveru, Ulice grada Vukovara na jugu, Savske ceste na zapadu i Miramarske ceste na istoku.

Uz obiteljske kuće nakon Drugog svjetskog rata grade se i stambene zgrade.

Božidar Perharić, rođen 1925., prisjeća se svoje kuće u Koranskoj ulici gdje je živio od rođenja do 1950.

U Zagrebu je još 1906. osnovan prvi automobilistički klub, a Doroteja Zadobošek Popović prisjeća se svog oca Branka Zadobošeka kojeg se, kao i djeda Josipa, povezuje s ranom povijesti automobilizma u Zagrebu.

Davorin Marković, rođen 1955. godine, prisjeća se odrastanja u zagrebačkom centru. Prve godine života proveo je na Krešimirovu trgu, a zatim se s obitelji seli u Palmotićevu ulicu.

Prisjeća se svakodnevice, druženja, mjesta okupljališta i izlazaka krajem 1960-ih i 1970-ih.

Vrapče je staro povijesno naselje smješteno u zapadnom dijelu grada, većinom uz potok Vrapčak, a u sastavu je Zagreba od 1950. godine.

Vrapče je većim dijelom smješteno sjeverno od željezničke pruge, ali se dijelom proteže i južno od pruge.

Posebno mjesto u sjećanjima Marine Zlatarić na Vrapče ima potok Vrapčak kojega se prisjeća iz vremena 1960-ih i 1970-ih, a govori o tom potoku i danas.

Miljenko Marinac cijeli život stanuje na Borongaju. Rođen 1955., nije napunio ni dvije godine kada su ga roditelji, kaže, donijeli u kvart u kojem je i danas.

Geodet po struci, objašnjava da Borongaj sa sjeverne strane željezničkom prugom dodiruje gradsku četvrt Maksimir, na istočnoj je strani potok Bliznec, a južnu i zapadnu stranu zatvara vijugava Borongajska cesta. Na starim je kartama pronašao da su, kao prve u kvartu, bile izgrađene Prikrajska, Brckovljanska i Ravenska ulica. Nekad su tamo bile kuće, livade i vrtovi. Pa, kao i u mnogim dijelovima tadašnjeg Zagreba, i jedan Bugar koji je uzgajao povrće.

U središnjem dijelu tog naselja nalazi se tridesetak peterokatnih stambenih zgrada montažne gradnje tzv. limenki, građenih 1960-ih. U istom su desetljeću u nizu izgrađene i obiteljske kuće.

Zagrebački kvart Bukovac, smješten između Remeta i šume Maksimir, stari je kaptolski posjed s vinogradima koji se spominje još u 13. stoljeću, a od druge polovine 18. do prve polovine 20. stoljeća ovdje imućniji građani podižu svoje živopisne ljetnikovce. Središnja je ulica Bukovačka cesta, a kvart se dijeli na Gornji i Donji Bukovac.

Po završetku Drugog svjetskog rata u sastav Zagreba svojim većim dijelom ulazi i nekadašnje selo Bukovac, nakon čega se bilježi povećana gradnja obiteljskih kuća, što se posebno intenziviralo 1970-ih.

U prvoj polovini 1960-ih Milan Ratkajec sa svojom obitelji dolazi na Gornji Bukovac i prisjeća se tog vremena.

Sanja Žagmeštar govori o svom odrastanju u drugoj polovini 1960-ih i 1970-ih. Cijeli je život vezana za Voltino naselje, za kuću u Javorskoj ulici koju su 1939. sagradili djed i baka.

Voltino naselje nazvano je po talijanskom fizičaru i izumitelju Alessandru Volti, a građeno je etapno od 1946. između potoka Kustošaka i Tvornice električnih strojeva „Rade Končar” isprva pretežito za njezine radnike na području na kojem je već bilo izgrađeno nekoliko kuća.

Uz stambene zgrade u Voltinu naselju izgrađena je 1960-ih i osnovna škola.

Ubrzanu izgradnju i širenje Dubrave nakon Drugog svjetskog rata pratili su i problemi, od kojih je važno bilo pitanje vodovoda i kanalizacije, aktualno od prvih doseljeničkih valova u Dubravu, ali i više desetljeća nakon ulaska tog područja u sastav Zagreba početkom 1950-ih. Ljudi su u nedostatku vodovoda i kanalizacije uglavnom koristili pumpe za vodu ili bunare u vlastitim dvorištima ili na javnim površinama. Vodovodna mreža uvodila se postupno. Ulične pumpe kakve su postojale u Dubravi bile su postavljane i u drugim dijelovima Zagreba.

Toga se prisjeća Bojana Zeljko Lipovščak koja je odrasla i živjela u tom kvartu.

Novi doseljenici koji od početka 1930-ih (čak i druge polovine 1920-ih) dolaze na uže područje Dubrave imali su na raspolaganju tek manji broj mjesta u svom okruženju za kupnju osnovnih namirnica.

Do kraja Drugog svjetskog rata u Glavnu ulicu (danas Ulica Dubrava) uglavnom se doseljavaju obitelji koje su držale gostionice odnosno trgovine, a manjim dijelom obrte.

Među prvima dolazi obitelj Laze Čučkovića, koji 1934. otvara prvu parnu pekarnicu. Njegova kći Božica Šlabek, rođena Čučković, čitav svoj život provela je u Dubravi.

Miroslav Klemm proveo je djetinjstvo i mladost na Trešnjevki, a osnovnu školu pohađao je na Knežiji 1950-ih (škola u Zadarskoj ulici, danas OŠ Matije Gupca u Ulici Davorina Bazjanca). Škola je građena 1939. i 1940. godine prema projektu Ivana Zemljaka.

Dubravka Volenec prisjeća se odrastanja 1960-ih u središtu Zagreba, točnije u Ulici Jurja Žerjavića. Ulica koja se proteže od Trga Mažuranića i Marulićeva trga na zapadu do Svačićeva trga na istoku dio je zelenog vala koji od zapada prema istoku ide Vukotinovićevom, Žerjavićevom, Trenkovom i Hatzovom ulicom.

Žerjavićeva ulica dobila je svoje ime prema političaru i župniku 1928. godine da bi nakon Drugog svjetskog rata s ostalim ulicama zelenog vala bila preimenovana u Ulicu 8. maja, a 1991. svim je ulicama vraćeno staro ime.

Naselje Kustošija smješteno je u zapadnom dijelu Zagreba između Črnomerca i Vrapča, sjeverno i južno od Ilice. Nekadašnje prigradsko naselje ušlo je u sastav Zagreba 1945. godine. Milan Debanić, rođen 1940., proveo je čitav svoj život u Kustošiji i prisjeća se tamošnje osnovne škole. Matična škola smještena je u blizini Ilice te datira iz 1904. godine, a područna škola nalazi se u Kustošijanskoj ulici uz potok Kustošak i nju posebno pamti Milan Debanić.

Naselje Ljubljanica nekadašnje je prigradsko naselje između potoka Kustošaka i Črnomerca te Baštijanove ulice i Zagrebačke avenije, a u njemu prevladavaju obiteljske kuće.

Roditelji Martine Fruk Bartol imali su frizerski salon na Ljubljanici još od 1973. Prvih nekoliko godina bio je u Svetoivanskoj ulici, a potom je preseljen u Ulicu Ljubljanica. Salon je zatvoren 2015. godine.

Uz naselje Ljubljanica nalazi se i „remiza”, koja označava spremište tramvaja. Taj naziv koristi se i kao naziv prostora oko tramvajskog okretišta, a ponekad i za naselje Ljubljanica.

Urbanistički koncept Studentskog grada u Dubravi izradili su 1948. studenti na Arhitektonskom fakultetu pod vodstvom profesora Seissela. Novo naselje na području koje je tek postalo dijelom Zagreba zamišljeno je kao sveučilišni grad za otprilike 25 000 stanovnika i s raznim sadržajima poput kina i kazališta. No planirana se izgradnja, u kojoj su sudjelovali i studenti na radnim akcijama, polako smanjivala i oduljila, a od naselja namijenjenog studentima ostao je samo naziv.

Veći dio naselja s nižim stambenim zgradama podignut je do 1960-ih, a nakon toga grade se tri 16-katna nebodera smještena na južnom rubu naselja. Osnovna škola Vjenceslava Novaka otvorena je 1971. godine, a uz Koledinečku ulicu dovršena je početkom 1990-ih i tržnica.

Najveća su prednost Studentskog grada velike slobodne zelene površine, mnoštvo parkova i šetnica te igrališta, a iako su unificirane i tipizirane, zgrade nisu toliko vizualno atraktivne.

Damir Ralić prisjeća se odrastanja i života u Studentskom gradu 1970-ih.

Naselje Istrana i invalida izgrađeno je uz Selsku cestu 1930. godine u organizaciji gradske uprave prema projektu Ivana Zemljaka za socijalno najugroženije ratne invalide i izbjeglice iz Istre. Naselje je smješteno između Veprinečke i Mošćeničke ulice s prostranim središnjim parkom uz koji je u dva niza raspoređeno ukupno šesnaest podjednakih stambenih zgrada. U parku usmjerenom prema Selskoj cesti planirani su sadržaji za odmor, rekreaciju i djecu te zajednička praonica rublja.

Darinka Buljan prisjeća se tog naselja.

Rođena  Trešnjevčanka, Ingeborg Radimiri sjeća se odrastanja 1970-ih u Naselju Prve hrvatske štedionice, pa zatim Krapinske ulice kao i drugih lokacija na Trešnjevci.

Naselje Prve hrvatske štedionice građeno je na Trešnjevci od 1935. pa sve do poslije Drugog svjetskog rata. Najzanimljiviji dio naselja je park izgrađen 1940. godine, koji je imao čak i bazen.

Irena Novak prisjeća se svog odrastanja i svakodnevice u kući na Jordanovačkim livadama u drugoj polovini 1940-ih i u 1950-ima. Jordanovac je danas dio gradske četvrti Maksimir, koji se proteže uz istoimenu ulicu istočno od Lašćine, a sjeverno od Maksimirske ceste te administrativno ulazi u sastav grada 1900. godine.

Martina Petrinjak prisjeća se načina na koji se izgradila njezina kuća na Maksimirskoj cesti 39, jedna od prvih u toj ulici, te kako se u toj kući živjelo ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Maksimirska cesta trasirana je još u drugoj polovini 18. stoljeća kao put kočija prema Varaždinu pa zatim i kao pristup perivoju Maksimiru po kojem je službeno dobila ime 1900. godine. Počinjala je (kao i danas) na Međašnjem trgu, gdje je bila međa, odnosno granica grada, a to je danas Kvaternikov trg.

U 19. stoljeću uz nju su se počele graditi kuće, a potkraj stoljeća obrtnici i trgovci podižu manje kuće, koje su tijekom 20. stoljeća zamijenile trokatnice i četverokatnice. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće na Maksimirskoj cesti započinje s radom i postolarska radnja Đure Majdaka, pradjeda Martine Petrinjak, kao jedna od prvih obrtničkih radnji te glavne kvartovske prometnice. Nakon Đure Majdaka posao je preuzeo njegov sin Đuro Majdak, mlađi, koji je radio sve do 1972., kada je radnja zatvorena.

Maksimirska cesta nakon križanja s Bukovačkom dalje prolazi južnom granicom perivoja Maksimira i uz stadion NK Dinamo te završava kod okretišta tramvaja u Dubravi.

U dijelu zagrebačke gradske četvrti Trnje, između Ulice Marina Držića i Ulice Hrvatske bratske zajednice, a južno od Ulice grada Vukovara, dominira trnjanska Ulica Kruge po kojoj se naziva i okolni dio Trnja gdje se još uvijek isprepliću stare trnjanske kuće građene uglavnom prije Drugog svjetskog rata i novije stambene zgrade.

Neposredno uz Ulicu Kruge nalazi se niz uličica koje nose naziv Njivice. U tom dijelu Trnja čitav svoj život proveo je Josip Belegić.

Josip Belegić prisjeća se kvartovske svakodnevice 1950-ih i 1960-ih.

Selo Horvati na jugoistočnom trešnjevačkom području ušlo je u sastav Zagreba administrativnim ujedinjenjem 1850. godine.

Toponim koji je obuhvaćao i područja današnje Knežije i Srednjaka zadržao se kao suvremeni naziv za predio južno od Horvaćanske ceste, oko Studentskog doma Stjepan Radić, Kineziološkog fakulteta i Sportsko-rekreacijskog parka Mladost.

Danas su Horvati spojeni u jednu administrativnu jedinicu (mjesni odbor) sa Srednjacima, koji su trešnjevačko stambeno naselje (između Zagrebačke avenije, Selske ceste, Horvaćanske ceste i potoka Črnomerca) građeno od 1965.

Skromne kuće u krivudavim ulicama na sjevernom dijelu današnjih Srednjaka do 1950-ih su administrativno bile dijelom Vurovčice. Nakon izgradnje gradske trase Autoputa bratstva i jedinstva (danas Zagrebačka avenija) kuće su pridružene Srednjacima.

Josip Račić, čiji je otac bio bratić slikara Josipa Račića (čije ime nosi škola u tom kvartu), rođen je 1929. Čitav život proveo je u kvartu koji danas nosi naziv Srednjaci, a koji je tijekom 20. stoljeća mijenjao ime.

Gračani su naselje koje se nalazi u sjevernom dijelu grada, a danas je dio gradske četvrti Podsljeme. Administrativno je pripojeno Zagrebu 1950. godine, a iste godine izgrađena je tramvajska pruga s početnom stanicom na Mihaljevcu, a završnom na Dolju. Ime Gračane prvi se put spominje 1334. godine.

Gračani su poznati po mnogobrojnim ugostiteljskim objektima i izletištima, čemu je doprinijela i žičara Sljeme, puštena u pogon 1963. s trasom dugom 4017 metara, a za promet je zatvorena 2007. Nova žičara na drugoj lokaciji ponovno je puštena u pogon 2022. godine.  

Središnja je prometnica Gračanska cesta koja povezuje Mihaljevac s Bliznecom i Markuševečkom cestom.

Na brežuljku Isce u Gračanima od davnine je postojala kapela svetog Mihalja ili Mihaela. Najstariji sačuvani zapis o njoj datira iz 1622. godine.

O svom kvartu govori Marijan Kos.

Boris Halasz, rođen 1950., živio je sa svojom obitelji na Savskoj cesti broj 161. Cesta koja je u početku funkcionirala kao prilazni put Zagrebu s juga, a u razdoblju između dvaju svjetskih ratova činila je granicu periferijskih prostora Trešnjevke i Trnja u drugoj polovini 20. stoljeća postala je važna gradska ulica i čvorište magistralnih cestovnih pravaca. Cesta koja je spajala i razdvajala ova dva dijela grada danas je jedna od ključnih zagrebačkih prometnica.  

Obitelj Halasz živjela je u visokoj dvokatnici sa desetak stanova, a koja je bila izgrađena 1930.-ih godina.

Stambeno naselje Jarun danas je dio gradske četvrti Trešnjevka – jug, a nalazi se između Jarunskog jezera i Horvaćanske ceste te između potoka Črnomerca i Ulice Hrvatskog sokola. Ime Jarun često se koristi i za širi dio gradske četvrti Trešnjevka južno od Zagrebačke avenije, ponekad čak i za prostor između Srednjaka i Prečkog.

Seosko naselje Jarun zbog čestih poplava mijenjalo je izgled i oblik, a izgradnja stambenog naselja započeta je krajem 1970-ih te je osim lokaliteta Jarun djelomice obuhvatila i lokalitet Petrine.

Tamošnje su ulice imenovane po starosjediocima – po obiteljima kao što su Fočići, Bartolići, Hrgovići i Županići.

Uređenjem jezera i Sportsko-rekreacijskog centra Jarun za Univerzijadu 1987. godine naselje postupno postaje sve poželjnije mjesto stanovanja.

Drago Bartolić, rođen 1932., i Ivo Fočić, rođen 1952., sjećaju se kako je Jarun nekoć izgledao.

Trnjanskim prostorom dominirale su kućice koje su tijekom izgradnje u drugoj polovini 20. stoljeća djelomice i porušene. Uglavnom su to bile prizemnice s cvjetnjakom, vrtom u kojem je bilo povrća za osobne potrebe, a veliki slobodni prostori, livade i dvorišta, voćnjaci, nasip i kanal uz Savu bili su mjesta gdje su svoje djetinjstvo proveli i supružnici Ivan i Đurđa Prebeg.

Nekoć važna Trnjanska cesta, koja je povezivala Donji grad sa selom Trnjem i koja je bila put k trnjanskoj skeli na rijeci Savi, izgubila je kontinuitet i prometni značaj izgradnjom Palače pravde (danas Općinski građanski sud u Zagrebu) potkraj 1960-ih godina, kada je podijeljena na dva nepovezana dijela. U toj ulici, koja je još uvijek podsjetnik na nekadašnje Staro Trnje, otvara se 1899. godine i Osnovna škola Trnjanska, najstarija škola na Trnju.

Istočnije od današnjeg Mosta slobode još od srednjeg vijeka nalazila se skela, koja je povezivala Trnje (i Zagreb) s područjem južno od rijeke Save sve do 1959., kada je izgrađen spomenuti most. Ostatci pristaništa zadnje trnjanske skele još su uvijek vidljivi na južnoj obali Save, istočno od Mosta slobode.

U spomenutom dijelu zagrebačke gradske četvrti Trnje, na Trgu kardinala Franje Šepera, nalazi se crkva Krista Kralja i samostan sestara dominikanki, kao i nogometno igralište NK Trnje.

Stara Trešnjevka, kao ishodište današnje Trešnjevke, razvijala se od željezničke pruge do Selske ceste i Zagrebačke avenije. U širem smislu u Staru Trešnjevku mogu se ubrojiti i Ciglenica, Pongračevo te Remiza. U početku periferija Zagreba postupno je postala prepoznatljiv dio grada sa specifičnom mješavinom stambenih tipologija i značajnim proizvodnim i sportskim sadržajima.

Josip Suntešić iz Ozaljske ulice na Trešnjevci, gdje živi cijeli život, prva sjećanja na kvart veže uz djeda i baku koji su izgradili kuću 1935. te otvorili obiteljski restoran Kod Pepića.

Slobodno vrijeme tijekom odrastanja najviše je provodio igrajući nogomet. Bio je igrač NK-a Trešnjevka s kojim je osvajao Kutiju šibica 1972. i 1973., a s ekipom BAT-a i 1980. godine.

Najistočnije naselje četvrti Trešnjevka – jug jest Knežija koja je, osim Zagrebačkom avenijom na sjeveru, omeđena Selskom cestom na zapadu i jugu te Savskom cestom na istoku.

Na tom prostoru nalazilo se staro selo Horvati, a spominje se među predjelima koji su ušli u sastav Zagreba 1850. godine. Ime Horvati postupno se gubi pa se taj dio naziva Knežija.

Nakon prvotnih seoskih i radničkih kuća u kvartu je nakon poplave 1964. godine građeno stambeno naselje tipskih višekatnica te četiri nebodera uz Selsku cestu.

Na ovom području nalaze se Osnovna škola Horvati, koju je 1897. godine otvorio zagrebački načelnik Adolf Mošinski, i Osnovna škola Matije Gupca, građena prema projektu Ivana Zemljaka.
Vjernici su se okupljali u crkvi Marije Pomoćnice građene postupno od 1942. do posvećenja 1978.

Višnja Čović sjeća se da je dio Knežije u prošlosti bio poznat pod imenom Kalinovica.

Muzej grada Zagreba
Opatička 20

Kontakt

+385 1 4851 361
atoric@mgz.hr

Na Vrh