Neighbourhood Stories – a View from Within

  • virtual exhibition

Author: Kristian Strukić
Poster Design: Igor Kuduz – KB5
Online Content Creator: Branimir Tomić

This virtual exhibition reminds us of an important part of the Project – the Neighbourhood Stories – audio recordings of the memories of Zagreb’s everyday life, mainly in the second half of the 20th century. This was the first major research of the oral history in the Zagreb City Museum which gathered around one hundred memories, with more than fifty hours of the recorded content. For the purposes of the virtual exhibition, we selected excerpts from several dozen stories. The first Neighbourhood Story was recorded in 2009. It was the oral memory of Slavko Cvetnić, one of the first inhabitants of Novi Zagreb in the early 1960s. This was followed by the recording of other stories. During field research for the exhibitions on Trešnjevka and Trnje, by staging the street exhibition What Are Your Neighbourhood Stories? in early 2017, we stressed the importance of this segments for the Project. The segments of the recorded memories could be listened to or read at the Project exhibitions and in the accompanying publications. Upon the suggestion of Radio Sljeme (journalist Doroteja Brljak) to promote the project, we arranged for the material to be broadcast on the aforementioned radio station, which was taking place from the autumn of 2017 to spring 2021. About a hundred stories were recorded in the process, in a large number of Zagreb neighbourhoods: from Podsused in the west to Novi Retkovac in the east, and from Gračani and Šestine in the north to Trnsko in the south.

Kristian Strukić

Željezničarska kolonija u Maksimiru stambeno je naselje smješteno između maksimirskog stadiona i Maksimirske ceste te željezničke pruge. Nastaje u drugoj polovini 1920-ih godina na tada još neizgrađenom prostoru istočne zagrebačke periferije. Izgradnju je financirala Direkcija državnih željeznica, a kuće su uglavnom koncipirane u nizu s vrtovima.

Od predviđenih javnih objekata istodobno s Kolonijom izgrađeni su samo Konzum i dominikanski samostan s kapelicom, otvoren 1927. godine, koji se nalaze na Kažotićevu trgu. Uz samostan je 1971. godine izgrađena i crkva Kraljice Svete Krunice.

Škola arhitekta Ivana Zemljaka izgrađena je 1932. godine sjeverno od Kolonije.

Na Zoričićevu trgu bila je i kuća obitelji Vovk koja u Koloniju dolazi 1929. godine. Boris Vovk, rođen 1933. godine i čiji je otac radio na željeznici, prisjeća se Kolonije tijekom svog odrastanja.

Marlisa Fašaić prisjeća se brojnih obiteljskih priča o staroj restauraciji u parku Maksimiru, lijevo nakon ulaza u park, koju je u prošlosti vodila njezina obitelj, točnije njezini prateta i pratetak Ludovika i Marijan Šarić. Priče koje joj je pričala njezina mama Nada Peternell sjećanje je na restauraciju koju je obitelj Šarić vodila od 1925. do početka 1940-ih. Budući da je park Maksimir bio popularno izletište Zagrepčana, restauracija Maksimir ili Kod Šarića bila je omiljeno mjesto druženja uz domaće specijalitete. Za kuhinju je bila zadužena prabaka Marlise Fašaić, Domizela Zahinkiewich, sestra Ludovike Šarić. Bio je to lijep i dobro organiziran obiteljski posao.

Između Križne ceste na zapadu i Avenije Marina Držića na istoku te Slavonske avenije i rijeke Save nalazi se naselje Savica (čiji naziv potječe od savskog rukavca).

Izgradnjom stambenih zgrada od 1950-ih, a posebno stambenom izgradnjom od 1970-ih, postupno je taj naziv zamijenio naziv Kruge, kako su prema nekadašnjoj glavnoj ulici u naselju stanovnici prozvali taj dio.

Đurđica Vujčić, rođena 1929., čija sjećanja sežu otprije Drugog svjetskog rata, pamti Trnje kao pitomo naselje te se prisjeća koliko su njegovi stanovnici bili vezani uz Savu.

Izlijevanje Save iz korita potkraj listopada 1964. jedna je od najvećih prirodnih katastrofa koje su pogodile Zagreb. Rijeka je naglo nabujala zbog nezadovoljavajuće kvalitete nasipa i odvodnih kanala prekinuvši život kakav su dotad poznavali stanovnici grada.

Utopilo se 17 osoba, a 40 000 ljudi moralo je napustiti svoje domove.

Nakon poplave Komisija za procjenu štete crvenim je križevima označavala kuće za rušenje, a njihovi vlasnici trebali su dobiti zamjenske stanove. Dio Zagrepčana, njih oko 10 000, bio je smješten u improvizirana prihvatilišta poput škola i domova, a izgradnjom montažnih kuća željelo se u što kraćem roku riješiti problem građana s ugroženih područja, uglavnom stanovnika Trešnjevke i Trnja.

Milica Kušanić početkom 1960-ih doselila se na Horvaćansku cestu te se prisjeća poplave.

Naselje Trnsko nalazi se u današnjoj gradskoj četvrti Novi Zagreb zapad, istočno od željezničke pruge Zagreb – Sisak, južno od Avenije Dubrovnik, između naselja Trokut i Siget.

Izgradnja je prema urbanističkom planu arhitekata Zdenka Kolacija, Mirka Maretića i Josipa Uhlika započela na prijelazu iz 1959. na 1960. godinu. Usporedno sa stambenom izgradnjom, koja je trajala do 1966., dolazi do naseljavanja znatnijeg broja ljudi.

Većina zgrada tipizirani su objekti tipa Bartolić, zatim tu je i nekoliko objekata tipa Tučkorić, a 1966. grade se neboderi arhitekta Slavka Jelineka. Tipizirani projekti primjenjivani su uz manje varijacije diljem grada. Njihova zadaća bila je rješavati stambeno pitanje velikog broja ljudi vodeći računa o ekonomičnosti.

Slavko Cvetnić, koji se doselio u Trnsko 10. listopada 1962., prisjeća se doseljavanja.

Josip Šolin dolazi na Trnje, točnije u Miramarsku ulicu, 1952. godine i tada kreće njegovo osmogodišnje školovanje na Krugama. Tamo je živio kao podstanar četrnaest godina.

Miramarska cesta započinje kao nastavak Kumičićeve ulice u Donjem gradu, a povezuje Ulicu Antuna Mihanovića preko Ulice grada Vukovara sa Slavonskom avenijom.

Ime je dobila po gostionici Miramare koju je početkom 20. stoljeća njezin vlasnik nazvao prema istoimenom ljetnikovcu Maksimilijana Habsburgovca u Trstu.

Jedan od stanovnika zagrebačke Dubrave jest Josip Malogorski, a njegova najdraža sjećanja vezana su uz Nogometni klub Dinamo, čiji je član još od 1954., a učlanio se prvom plaćom koju je zaradio kao šegrt. Tako je postao ponosni vlasnik tamnoplave iskaznice sa zlatnim grbom kluba. Iste godine Dinamo je osvojio naslov prvaka Jugoslavije.

Željko Korša, rođen 1948. godine, djetinjstvo je proveo na Sveticama. Njegov frtalj, uz Ulicu Donje Svetice, čine uličice uz tramvajsku prugu – Dugoselska, Hrebinečka, Lonjička, Negovečka i Lipnička.

Svetice su smještene uz istoimenu ulicu između Maksimirske ceste i Branimirove ulice te uz njezin južni produžetak pod imenom Donje Svetice, koje se nastavljaju do Heinzelove ulice.

Srednjaci su naselje smješteno između Zagrebačke avenije i Horvaćanske ceste te između Selske ceste i potoka Črnomerca. Uz obiteljske kuće u sjevernom dijelu, koje su bile dio Vurovčice, od sredine 1960-ih počinje izgradnja stambenih zgrada i nebodera – a dominiraju četiri nebodera u Ulici braće Domany koja su većim dijelom izgrađena 1970-ih.

Milka Kivela rođena je 1954. i prve godine svoga života provela je na Trnju, odakle odlazi na Srednjake, gdje je živjela od kraja 1960-ih do kraja 1980-ih.

Josip Justinić, rođen 1948., iz svoga djetinjstva na Trešnjevki pamti, među ostalim, život u gradskim kućama, zanimljive stanare i podstanare.

Živio je u gradskim kućama na raskrižju današnje Ozaljske i Selske ceste, zatim na uglu Zagorske ulice i Selske ceste, jedne od najstarijih trešnjevačkih prometnica. Uz Selsku cestu u 20. stoljeću građena su prva trešnjevačka planska susjedstva.

Pongračevo naselje smješteno je na zemljištu koje je do kraja 1920-ih bilo u vlasništvu obitelji Pongratz, podrijetlom iz Štajerske, koja ga je prodala gradu Zagrebu. Ondje je gradska uprava gradila naselja za zaposlenike gradskih poduzeća, a od druge polovine 1920-ih tu se doseljavaju i Istrani. Riječ je o naselju koje okvirno možemo smjestiti između potoka Črnomerca na zapadu, Selske ceste na istoku te Ozaljske ulice na jugu i Ciglenice na sjeveru.

Nada Mihaljev govori o svojim roditeljima Petru Friganu i Magdaleni Majačić koji su u potrazi za lakšim životom došli sa sela u Zagreb, gdje su 1930-ih stanovali u unajmljenom stanu u Pazinskoj ulici 2 na Pongračevu na Trešnjevci da bi kasnije sagradili svoju prvu kuću u današnjoj Stubičkoj ulici u istom kvartu. Petar Frigan završio je mesarski zanat, a Magdalena Majačić je u početku radila kao služavka bogatim obiteljima.

Zdenka Vukman, rođena u Trnju, priča nam o djetinjstvu na Trnjanskom nasipu. Obitelji su živjele u kućama s dvorištima i vrtovima, a kvart se uglavnom smatrao radničkim.

Miran život prekinula je poplava 1964. U nizu svjedočanstava onih koji su više ili manje bili pogođeni poplavom od nje doznajemo kako zaista izgleda u trenu ostati bez svega.

Tvornica Ericsson Nikola Tesla započela je s radom krajem 1948. kao državno Servisno poduzeće za montažu i održavanje telegrafskih i telefonskih uređaja. Isprva je djelatnost obuhvaćala popravak, održavanje i instalaciju spomenutih uređaja, da bi prenamjenom i preimenovanjem u Tvornicu telefonskih uređaja Nikola Tesla 1949. započela proizvodnja sa 113 radnika u prostorima nekadašnjeg Telefon – servisa u Palmotićevoj ulici 82. Krajem 1953. Nikola Tesla seli proizvodnju na Trešnjevku u novi industrijski kompleks u Krapinskoj ulici. Tijekom 1973. u tvornicu, koja je do kraja 1970-ih imala 5200 djelatnika, dolazi Jela Perak.

Jela Perak tada je živjela u naselju Rudeš smještenom u jugozapadnom dijelu današnje gradske četvrti Trešnjevka – sjever.

Martinovka je danas dio gradske četvrti Trnje, smještena između željezničke pruge, odnosno Koturaške ceste na sjeveru, Ulice grada Vukovara na jugu, Savske ceste na zapadu i Miramarske ceste na istoku.

Uz obiteljske kuće nakon Drugog svjetskog rata grade se i stambene zgrade.

Božidar Perharić, rođen 1925., prisjeća se svoje kuće u Koranskoj ulici gdje je živio od rođenja do 1950.

U Zagrebu je još 1906. osnovan prvi automobilistički klub, a Doroteja Zadobošek Popović prisjeća se svog oca Branka Zadobošeka kojeg se, kao i djeda Josipa, povezuje s ranom povijesti automobilizma u Zagrebu.

Davorin Marković, rođen 1955. godine, prisjeća se odrastanja u zagrebačkom centru. Prve godine života proveo je na Krešimirovu trgu, a zatim se s obitelji seli u Palmotićevu ulicu.

Prisjeća se svakodnevice, druženja, mjesta okupljališta i izlazaka krajem 1960-ih i 1970-ih.

Vrapče je staro povijesno naselje smješteno u zapadnom dijelu grada, većinom uz potok Vrapčak, a u sastavu je Zagreba od 1950. godine.

Vrapče je većim dijelom smješteno sjeverno od željezničke pruge, ali se dijelom proteže i južno od pruge.

Posebno mjesto u sjećanjima Marine Zlatarić na Vrapče ima potok Vrapčak kojega se prisjeća iz vremena 1960-ih i 1970-ih, a govori o tom potoku i danas.

Miljenko Marinac cijeli život stanuje na Borongaju. Rođen 1955., nije napunio ni dvije godine kada su ga roditelji, kaže, donijeli u kvart u kojem je i danas.

Geodet po struci, objašnjava da Borongaj sa sjeverne strane željezničkom prugom dodiruje gradsku četvrt Maksimir, na istočnoj je strani potok Bliznec, a južnu i zapadnu stranu zatvara vijugava Borongajska cesta. Na starim je kartama pronašao da su, kao prve u kvartu, bile izgrađene Prikrajska, Brckovljanska i Ravenska ulica. Nekad su tamo bile kuće, livade i vrtovi. Pa, kao i u mnogim dijelovima tadašnjeg Zagreba, i jedan Bugar koji je uzgajao povrće.

U središnjem dijelu tog naselja nalazi se tridesetak peterokatnih stambenih zgrada montažne gradnje tzv. limenki, građenih 1960-ih. U istom su desetljeću u nizu izgrađene i obiteljske kuće.

Zagrebački kvart Bukovac, smješten između Remeta i šume Maksimir, stari je kaptolski posjed s vinogradima koji se spominje još u 13. stoljeću, a od druge polovine 18. do prve polovine 20. stoljeća ovdje imućniji građani podižu svoje živopisne ljetnikovce. Središnja je ulica Bukovačka cesta, a kvart se dijeli na Gornji i Donji Bukovac.

U prvoj polovini 1960-ih Milan Ratkajec sa svojom obitelji dolazi na Gornji Bukovac i prisjeća se tog vremena.

Sanja Žagmeštar govori o svom odrastanju u drugoj polovini 1960-ih i 1970-ih. Cijeli je život vezana za Voltino naselje, za kuću u Javorskoj ulici koju su 1939. sagradili djed i baka.

Voltino naselje nazvano je po talijanskom fizičaru i izumitelju Alessandru Volti, a građeno je etapno od 1946. između potoka Kustošaka i Tvornice električnih strojeva „Rade Končar” isprva pretežito za njezine radnike na području na kojem je već bilo izgrađeno nekoliko kuća.

Uz stambene zgrade u Voltinu naselju izgrađena je 1960-ih i osnovna škola.

Ubrzanu izgradnju i širenje Dubrave nakon Drugog svjetskog rata pratili su i problemi, od kojih je važno bilo pitanje vodovoda i kanalizacije, aktualno od prvih doseljeničkih valova u Dubravu, ali i više desetljeća nakon ulaska tog područja u sastav Zagreba početkom 1950-ih. Ljudi su u nedostatku vodovoda i kanalizacije uglavnom koristili pumpe za vodu ili bunare u vlastitim dvorištima ili na javnim površinama. Vodovodna mreža uvodila se postupno. Ulične pumpe kakve su postojale u Dubravi bile su postavljane i u drugim dijelovima Zagreba.

Toga se prisjeća Bojana Zeljko Lipovščak koja je odrasla i živjela u tom kvartu.

   Nove priče uskoro…

Muzej grada Zagreba
Opatička 20

Kontakt

+385 1 4851 361
atoric@mgz.hr

Top